Ugljevik je nekada bio simbol stabilnosti, rada i sigurnosti. Grad u kojem su ljudi dolazili da grade život, zasnivaju porodice i ostaju. Danas se, nažalost, sve češće postavlja pitanje – šta se dešava sa ovim nekada lijepim i perspektivnim gradom i zašto se pred našim očima pretvara u jedno od mjesta najteže pogođenih migracijama u Republici Srpskoj?
Stub razvoja Ugljevika, Rudnik i Termoelektrana, nalazi se pred ozbiljnim kolapsom. Uglja trenutno nema, mehanizacija je dotrajala i pred raspadom, a elektrana ne radi. Struja se uvozi, dok se paradoks Ugljevika – energetskog srca – sve više pretvara u simbol neuspjeha. Istovremeno, grijanje u gradu ne funkcioniše već mjesec dana i po svemu sudeći, grejna sezona je u Ugljeviku završena prije nego što je i završila zima, upravo zbog nedostatka uglja.
Posebnu gorčinu izaziva činjenica da se godinama govori o „našoj zemlji“. Zemlji Ugljevičana koja je data u bescjenje, da bi se danas otkupljivala za milione maraka. Kako je moguće da ono što je pripadalo narodu sada postaje teret koji taj isti narod mora skupo da plaća?
Dok se RiTE urušava, a stanovništvo svakodnevno osjeća posljedice loših odluka, nova briga dodatno uznemirava građane. U Ugljevik je došla firma koja se bavi spaljivanjem i preradom plastike. Međutim, gotovo niko nema jasne informacije: šta je to zapravo, kakva je to firma, kakve materije spaljuje, koliki su rizici po zdravlje ljudi i da li ta djelatnost šteti životnoj sredini. Građani nisu informisani, javne rasprave nema, a odgovori izostaju.
Sve se predstavlja kao slučajno. Ali da li je zaista slučajno da se u isto vrijeme urušava privreda, nestaje grijanje, nema uglja, mladi odlaze, a u grad dolaze potencijalno opasne industrije bez jasnog objašnjenja i kontrole?
Narod s pravom pita. Traži istinu, odgovornost i objašnjenje – kako sve ovo funkcioniše, ko donosi odluke i šta Ugljevik čeka sutra. Jer grad ne propada sam od sebe. I ništa od ovoga nije bez posljedica.
Ugljevik zaslužuje odgovore. I zaslužuje budućnost.
Коментари
Постави коментар