Ugljevik, nekada simbol industrijske snage i energetske stabilnosti, danas sve više liči na mjesto tihe borbe za goli opstanak. Grad koji je živio od uglja i rada u Rudnik i Termoelektrana Ugljevik danas svjedoči neizvjesnosti kakvu malo ko pamti.
Termoelektrana stoji, radnici dolaze – ali plate kasne
Termoelektrana je odavno stala. Dimnjaci ne dime, turbine miruju, a pitanje koje svi postavljaju glasi – da li će i kada ponovo početi sa radom? U međuvremenu, radnici svakog jutra dolaze na posao, izvršavaju svoje obaveze, ali plate nema i kada bude bice umanjena znatno manjim iznosom. Mjeseci prolaze, dugovanja rastu, a strpljenje se topi.
Ljudi koji su decenijama nosili proizvodnju na svojim leđima danas su dovedeni do zida. Računi ne čekaju. Krediti ne pitaju da li je plata legla. Porodice ne mogu živjeti od obećanja.
Opština u sličnoj situaciji – dugovanja, topli obrok, kolektivni ugovor
Ni situacija u lokalnoj upravi nije mnogo drugačija. Radnicima Opštine duguje se i do godinu dana toplog obroka, a za plate vec se provlaci prica da ce kasniti ili da nece biti. I oni su u neizvjesnosti, boreći se za svoj kolektivni ugovor, kako bi makar malo pobjegli od minimalca – pod uslovom da plate uopšte bude.
Borba za kolektivni ugovor danas nije samo pravno pitanje. To je pitanje dostojanstva. Pitanje opstanka.
Apsurd koji boli
Da apsurd bude veći – za dug prema ruskom biznismenu Rashid Serdarov pominje se cifra od 280 miliona maraka. Za te obaveze, čini se, uvijek se mora naći rješenje. Ali za radnike nema novca. Nema za mašine. Nema za eksploataciju zemljišta. Nema za pokretanje proizvodnje.
Umjesto sigurnog novca za ekploataiju zemljista nude se mjenice kojima malo ko vjeruje. Papiri bez garancije, obećanja bez pokrića. Dok milioni lebde u pregovorima i sporovima, radnik čeka platu da kupi hljeb.
Sistem koji je doveo do ćorsokaka
Najveći problem nije samo u finansijama. Problem je u sistemu koji je radnike doveo do ćorsokaka. Godinama su upozorenja ignorisana, problemi gurani pod tepih, a odgovornost prebacivana s jednih na druge. Danas, kada je sve došlo na naplatu, najviše ispaštaju oni koji su najmanje krivi.
Kada čovjek nema izbora, kada mu je egzistencija ugrožena, on čini sve da dođe do slobode. A sloboda u ovom slučaju znači redovna plata, sigurnost radnog mjesta i poštovanje zakona.
Na šta će sve ovo izaći?
Hoće li termoelektrana ponovo raditi? Hoće li radnici dobijati platu? Hoće li sistem preuzeti odgovornost ili će se sve svesti na nova obećanja i nove mjenice?
Na šta će sve ovo izaći – vidjećemo.
Ali jedno je sigurno: Ugljevik više nema prostora za čekanje
Portal NEMA NAZAD
Коментари
Постави коментар