Rudnik Ugljevik širi svoje površinske kopove, a sela Mezgraja, Ugljevik Selo i Falčići nestaju. Loše planiranje, nebriga rukovodstva i iseljavanje stanovnika brišu zavičaj sa karte.
Kada zavičaj postane uspomena
U Ugljeviku se svakodnevno vodi tiha borba između napretka i opstanka sela. Dok rudnik raste, Ugljevička sela se prazne, a domovi stari generacijama postaju samo uspomena. Ono što je nekada bio kraj bogat poljima, šumama i vrijednim ljudima, danas sve više podsjeća na napuštenu zonu.
Mezgraja – polja šljiva zamijenila prašina
Nekada poznata po voćnjacima i vrijednim domaćinima, Mezgraja danas sve više liči na napušteno selo. Prašina i pukotine na kućama postale su svakodnevica, a mještani se sele sa tugom i osjećajem da ostavljaju dio sebe.
„Kuća mi je starija od mene, zidovi pucaju, dvorište tone. Kažu da će nas preseliti, ali niko ne zna kad. Sve se obećava, ali života u obećanjima nema“, priča jedan od mještana koji još uvijek živi u Mezgraji.
Ugljevik Selo – kolijevka koja nestaje pod bagerima
Ugljevik Selo, po kojem cijela opština nosi ime, ima posebnu simboliku. Ovdje su nastajale generacije, ovdje su ljudi gradili prve kuće i stvarali zajednicu. Danas, dok rudarska mašina širi površinski kop, selo se gubi pred očima mještana. Svaka iseljena kuća znači ugašeno ognjište, a svaka preseljena porodica – još jedan trag manje na mapi.
Falčići – tišina na mjestu gdje je nekada bilo života
U Falčićima se još uvijek osjeti duh starog sela, ali sve je manje ljudi. Mladi su otišli trbuhom za kruhom, a stariji odlaze jer moraju. Ostaju prazne avlije i tišina koja govori više od riječi. „Čovjek se ovdje rodi, živi, gradi, a na kraju mora otići kao da nikad ništa nije bilo“, kaže jedan od preostalih stanovnika.
Loš odnos rukovodstva rudnika prema mještanima
Jedan od najvećih problema nije samo širenje površinskog kopa, već i odnos vodećih ljudi rudnika Ugljevik prema građanima. Ljudi godinama upozoravaju na pucanje kuća, zagađenje i nesigurnost, ali nailaze na zid šutnje i prazna obećanja.
„Niko nas ništa ne pita, a kuća mi puca svaki mjesec. Samo nam kažu da će nas preseliti, ali niko ne zna kada, gdje i kako“, žali se stariji mještanin.
Umjesto planiranog razvoja i jasne strategije, ljudi se iseljavaju stihijski, bez rješenja koja bi im osigurala dostojanstven život. Nedostatak dugoročnog plana doveo je do toga da se sela prazne naglo, a mještani osjećaju da nisu poštovani ni kao građani ni kao domaćini na svojoj zemlji.
Zavičaj se briše, ali priča mora ostati
Nestanak sela u Ugljeviku nije samo gubitak zemlje, već i kulturne i istorijske baštine. Mezgraja, Ugljevik Selo i Falčići možda će uskoro nestati sa karte, ali ne smiju nestati iz sjećanja. O tim selima treba pisati i govoriti, jer ono što rukovodstva zaboravljaju – ljudi pamte.
Zaključak
Širenje rudnika Ugljevik donosi energiju i radna mjesta, ali istovremeno briše čitava naselja. Sela kao što su Mezgraja, Ugljevik Selo i Falčići nestaju pred našim očima zbog lošeg planiranja i nebrige rukovodstva rudnika prema običnim ljudima.
Ovo nije samo ekonomsko pitanje – ovo je priča o zavičaju, o ljudima koji gube dom, korijene i uspomene. Kada posljednja kuća padne, ostaće samo priče i sjećanja. A zato je važno da se one zabilježe sada.
Коментари
Постави коментар