Danas je osvanuo i taj četvrtak.
Četvrtak koji je, nakon gotovo godinu dana patnje, strepnje i potpunog neznanja – data je koncesija na upravljanje RiTE Ugljevik.
Godinu dana trajala je agonija. Godinu dana izvlačeni su milioni iz budžeta Republike Srpske kako bi se krpili problemi nastali lošim upravljanjem, političkim zapošljavanjem i potpunim odsustvom odgovornosti. Umjesto da se utvrdi ko je RiTE Ugljevik doveo do ivice kolapsa, danas se sve pokušava predstaviti kao uspjeh.
Poseban apsurd cijele priče jeste slučaj ležišta Istok 2.
Zemlja koja je praktično data džaba firmi „Komsar“, da bi je danas država navodno „otkupljivala“ za oko 300 miliona maraka.
A ono o čemu se uporno ćuti jeste činjenica da je to oduvijek bila zemlja Ugljevičana — zemlja mještana tog kraja i RiTE Ugljevik. Zemlja na kojoj su ljudi živjeli, radili i od koje su generacije hranile svoje porodice.
Danas dolazimo u situaciju da država kupuje nešto što je već bilo njeno.
Kupuje se ono što je nekada dato bez ikakvog interesa za narod, a sada se taj ceh pokušava naplatiti građanima Republike Srpske.
I onda se pojavi ministar, udara se u junačka prsa i govori kako je urađen „istorijski potez“. A niko ne objašnjava ko je dozvolio da se strateški energetski resursi poklone, pa potom vraćaju po višestruko većoj cijeni.
Ovo nije pobjeda.
Ovo je priznanje da je sistem zakazao.
Jer da je bilo domaćinskog upravljanja, znanja i odgovornosti, danas se ne bi slavilo davanje koncesije kao spasa. Danas se ne bi govorilo o stotinama miliona, već o razvoju, investicijama i sigurnoj budućnosti radnika.
RiTE Ugljevik nije ničija privatna imovina niti politički plijen.
To je preduzeće od kojeg zavisi čitav kraj.
A ovaj četvrtak neće ostati zapamćen kao dan spasa,
već kao dan kada je postalo jasno koliku cijenu plaćamo tuđe odluke.
Коментари
Постави коментар