U RiTE Ugljevik više ništa nije kao nekad. I to danas ne govore analitičari, političari ili sindikalni lideri – govore radnici. Njih više od 130 odlučilo je da je vrijeme da stave tačku.
Radilo se godinama. U smjenama, po kiši i suncu, u jami i na postrojenjima. Zarađivalo se pošteno, hranile su se porodice, školovala djeca. Ali ono što je nekada bila sigurna firma i stub egzistencije, danas je za mnoge postalo mjesto neizvjesnosti.
Grupa radnika podnijela je zahtjev poslodavcu: isplata zaostalih plata, otpremnina ili stimulativna otpremnina – pa svako svojim putem. Ne traže milostinju. Traže ono što su zaradili. Traže da odu dostojanstveno.
Mogli bi, kažu, ostati još koju godinu. Izgurati do penzije. Prešutjeti. Ali pitanje je – po koju cijenu? Nije to više ona firma. Atmosfera je drugačija, sigurnost manja, a povjerenje poljuljano. A svi znaju da uvijek može biti i gore.
Ova odluka nije hir. To je poruka. Kada radnici, koji su godinama nosili sistem na svojim leđima, kažu „dosta je bilo“, onda to nije samo lični čin – to je znak da su stvari ozbiljno uzdrmane.
Jer kad ljudi koji su navikli da ćute odluče da progovore – tada je jasno da je granica pređena.
Portal NEMA NAZAD
Коментари
Постави коментар