Godinama slušamo priče o stabilnosti, investicijama i ekonomskom napretku. Govori se o jačanju sistema, o očuvanju resursa, o „razvojnoj strategiji“. A onda pogledamo oko sebe i zapitamo se – na čemu ta država danas stoji? Jer umjesto države ugrađene u čvrste temelje, dobili smo državu koja ruši sve do temelja.
Gašenje Rafinerija nafte Brod bio je simboličan i bolan udarac. Jedina rafinerija na ovim prostorima, strateški važna za energetsku stabilnost i domaću privredu, danas stoji kao podsjetnik da smo izgubili više nego što smo dobili. Umjesto modernizacije i razvoja – zatvaranje i neizvjesnost.
Nekada su fabrike bile kičma gradova. Fabrika duvana Banja Luka je zapošljavala generacije porodica, a danas je dio prošlosti. Šećerana u Bijeljina, koja je mogla biti oslonac domaće poljoprivrede i siguran otkup za proizvođače, završila je isječena u staro gvožđe. Koksara Lukavac, nekada industrijski gigant, godinama vodi borbu za opstanak. Svaka ugašena hala znači desetine, stotine porodica bez sigurnosti.
Prodaja strateških sistema dodatno je otvorila pitanje dugoročne održivosti. Kada se spomene Mtel ili Alumina, mnogi se pitaju da li smo prodavali razvojne šanse kako bismo kratkoročno zakrpili budžetske rupe. Strateški resursi nisu obična roba – oni su temelj ekonomske nezavisnosti.
Danas i energetika stoji pred velikim izazovima. Rudnik i termoelektrana Ugljevik, kao jedan od ključnih stubova sistema, suočava se sa problemima koji prijete da dodatno oslabe ionako krhku ekonomsku sliku. Ako izgubimo i taj oslonac, šta nam ostaje?
Država se ne ruši eksplozijom. Ona se ruši tiho – zatvaranjem pogona, odlaskom radnika, prodajom imovine, rezanjem fabričkih postrojenja u sekundarne sirovine. Svaki ugašeni dimnjak je cigla manje u temelju društva.
Najveći problem nije samo u izgubljenim milionima. Problem je u izgubljenom povjerenju. U osjećaju da se umjesto izgradnje – razgrađuje. Da se umjesto dugoročnog plana – donose kratkoročne odluke. Da se umjesto države koja gradi temelje – posmatra država koja ih ruši.
I zato pitanje više nije samo ekonomsko. Ono je suštinsko: da li ćemo nastaviti da gledamo kako nestaju posljednji stubovi industrije ili ćemo konačno početi da gradimo, umjesto da rušimo?
Pitanje više nije ko je kriv. Pitanje je – ima li još šta da se sačuva?
Portal NEMA NAZAD
Коментари
Постави коментар